Kako Je Potjeh Tražio Istinu

“Priče iz davnine” nastale su davne 1916. i djelo su brilijantne hrvatske književnice Ivane Brlić Mažuranić, koja je 2 puta bila nominirana za Nobelovu nagradu.
No, iako su nastale prije više od stoljeća, ove su priče apsolutno bezvremenske, te u sebi nose mudre i duboke, a opet jednostavne i jasne poruke kako za djecu tako i za odrasle. Priče su prikladne za djecu od 12 godina na više.
U svojim pričama spisateljica se služi starinskim riječima i izrazima kako bi dočarala atmosferu davnine i mitološkog svijeta Slavena.
Bez obzira na vaše godine i dionicu životnog puta na kojoj se trenutno nalazite, svi ćete pronaći poruku za sebe i veliko blago spoznaje u ovom mističnom svijetu slavenske mitologije.
Otvorite svoje srce, zatvorite oči i dopustite da vas obujmi magični oblak Ivanine genijalnosti pripovijedanja.

Transcript

«Priče iz davnine» — napisala Ivana Brlić Mažuranić. Priča prva Kako je Potjeh tražio istinu Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se da je starac ostalo sam sa svojom unučadi, Te ih odhranio od malena. Bili pak unuci sad već poodrasli momci, Djedu do ramena i poviše ramena. Zvali se oni Ljutiša, Marun i Potjeh. Jednog jutra u proljeće ustade stari Vjest rano prije sunca. Probudi svoja tri unuka i reče im da idu u šumu gdje su lani med vadili i da vide kako li su pčelice prezimili. I izlazili već pčelice od zimskoga sna. Marun, Ljutiša i Potjeh ustadoše, Otpremiše se i odoše. Bijaše dobar komad puta do onoga mjesta gdje bijahu pčelici. No sva tri brata poznavahu šumske prolaze, Zato uđoše sigurno i radosno u šumu. Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo, Jer sunce još ne bijaše granulo, Niti se čule ptice ili zvjerge. Zato postade braći nekako strašno u ovoj tišini, Jer se zorom prije sunca rado povlačio šumom se od krošnje do krošnje. Zlobni bijesomar, Vladar svih šumskih bijesova. Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati, Što li sve ima po svijetu. Kako ne bijaše nijedan od njih još nikada izašao iz one šume, Nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu. I tako se još više obneveseliše. Ele, Kako bi se malo obodrili, Stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, Da izvede sunce. Moj Božiću Svarožiću, Zlatno sunce, Bijeli svijet. Moj Božiću Svarožiću, Lunajlije, Lunajle. Tako pjevajući šumom u sav glas, Izađoše na jedno mjesto, Sa kojeg se vidjelo drugo brdo. Kad oni tamo, Ali navrh onog brda, Sinu sjajnost, Kakvu još nikad ne bi jahu uvidjeli, A treptjela je kao zlatan barjak. Protrnuše braća od čuda, A ona svjetlost iščezne z brda i stvori se bliže povrh jednog velikog kamena. Zatim još bliže, Povrh stare lipe, I napokon zasjaji kao čisto zlato upravo pred njima. I ukaza im se prekrasno momče u blistavu odjelu, A oko njega zlatna kabanica, Trepti kao zlatan barjak. Ne mogu braća ni da pogledaju u lice momčetu, Nego pokriše oči rukama od velikog straha. — Što me zovete, Kad me se bojite, Momčići Ludovčići? Nasmije se blistavo momče, A bijaše ono Svarožić. — Svarožića zovete, Svarožića se bojite. Bijeli svijet spominjete, Bijeloga svijeta ne poznate. — Nego hajde da vam pokažem svijet, I zemlju, I nebo, I da vam rečem što vam je suđeno. To reče Svarožić, Te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna i Potjeha. Omahnu je Svarožić, Vije se kabanica, A braća nas kutu kabanice, Viju se i kruže s njom. Viju i kruže i viju i kruže, A pred njima poče prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, Što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, Viju, Kruže, Kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovođe i sve pljenove, Što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jače viju, Viju i kruže, Viju, Kruže i odjedan put vide se zvijezde i sve zvijezdice i mjesec i vlašiće i vjetar i sve oblake. Od tolikog vidjenja sve se smutilo, Braći, A ono kabanica sve u dilj trepti i šumi i šušti kao zlatan skut, A Ljutiša, Marun i Potjeh nađuše se opet na tratine. Pred njima zlatnu momče Svarožić, Stoji kao i prije i ovako im kaže. — Evo, Sada ste, Momčići Ludovčići, Vidjeli sve što na svijetu ima, A sad čujte što vam je suđeno i što treba da radite za svoju sreću. Čim on to reče, A braća se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši, Kako bi sve točno upamtjeli. A Luto Svarožić već bijaše progovorio, Evo što vam je radite. Ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, Dok on vas ne ostavi, I ne idete u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom, Dok ne vratite ljubav djedu. Kad ovo reče Svarožić, Odmahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, A u šumi nasta bijeli dan. Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, Vladar šumskih bjesova. Bijaše se on došuljao kao magla, Sve od krošnje do krošnje za braćom, Te se sakrio među granama stare bukve. Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca vijesta. Zamrzio ga kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, A mrzi ga ponajviše poradi toga što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, Da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetoga dima. Ne svidje se dakle Bjesomaru da braća poslušaju Svarožića, Te ostanu uz djeda i da ga služe, Nego on zamisli da naudi vijestu i da mu kako god pobuni unučad. Zato, Kad se ljutiša maruni potijeh, Osvijestiše od onolikog čuda i kad se podigoše da pođu kući, Bjesomar prže polje kao oblak s vjetrom, Strugne u šumski dol gdje bijaše velika rakita. U rakiti pak puno sve bijesova, Sitni, Nakazni, Guravi, Mrljavi, Razroki i svakojaki. Igrali se oni po rakiti, Tako oni zviždali, Ciculjugali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava čeljad, Koja niti je za koji posao, Niti može kome nauditi, Dok ih koji čovjek ne primi k sebi. I ovo pak naumi Bjesomar. Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi im, Da pođu tamo i zaskoče svaki po jednog od one braće i da gledaju kako li će po njima nauditi starome vijestu. Dok Bjesomar tako biraše bijesove, Dotle Marun, Ljutiša i Potjeh iđahu putem, A bijahu tako uplašeni, Te nijesu upamtili ni ono što su gledale leteći, Ni ono što im bijaše rekao Svarožić. Doševši pred kolibu, Sjedoše na kamen i kazivahu djedu što im se desilo. A što se vidio leteći i što ti je kazao Svarožić, Opita vijest najstarijega unuka Maruna. Našao se Marun u neprilici, Jer ne bi jaše ništa upamtio, Niti se mogaše dosjetiti što li mu je Svarožić rekao. No ispod kamena, Na kojem sjedjahu, Izađe mali bijes, Sasvim malen, Nakazan i rogat, A siv kao miš. Potegnu bijes Maruna od ostraga za košulju i šapnu mu. — Reci, Vidio sam silna bogatstva, Stotinu pčelaca, Kolibu od trva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svarožić, Biću najbogatiji međupraćom. Marun i ne promisli, Je li istina, Kako mu bijes govori, Nego se obradova i onda reče djedu, Kako mu bijes šapnaše. Čim on reče, A bijes mu skoči u torbu, Sakrije se u jedan kut torbe i ostane tamo. Upita vijest drugog unuka, Ljutišu, Što li je vidio leteći i što li kaza Svarožić. I Ljutiša nije ništa vidio i ništa upamtio, No ispod kamena izađe drugi bijes, Sasvim malen, Ružan, Nakazan i rogat, A sur kao tvorić. Povuče bijes Ljutišu od ostraga za košulju i šapnemo. — Reci, Vidio sam mnogo ljudi oboružanih, Mnogo lukova i strelica i mnogo robova okovanih. I rekao mi Svarožić, Bit ćeš najsilniji među braćom svojom. Ljutiša kao i Maron ništa ne promisli, Nego bijaše veoma radostan i slaže djedu, Kako mu bijes šaptaše, A bijes mu odmah zaskoči za vrat, Puzne mu u košulju, Sakrije se u njedrima i ostane tamo. Sad upita djed najmlađeg unuka Potjeha, No i on nije ništa upamtio. Ali izađe ispod kamena treći bijes, Najmlađi, Najružniji, Rogat u velike rogove, A crn kao krtica. Povuče bijes Potjeha za košulju i šapnu. — Reci, Sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reči mi Svarožić, Bit ćeš mudrac najveći i razumjet će što govore vjetrovi i kazuju zvijezde. Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, Zato ne htije da posluša bijesa, Niti da laže djedu, Nego otepe bijesa nogom i reče djedu. — Ne znam, Djede, Ništo sam vidio, Ništo sam čuo. — Zacviči bijes, Ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. Potjeh pak odmah uze travu najljuću i poveže nogu kako bi brže zacijelila. Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, Uteče bijes najprije pod kamen, A onda se odšulja u travu, Te kroz travu odskače u šumu, A iz šume u rakitu. Dođe bijes pred Bjesomara, Pa držčući od straha reče, — Bjesomar je ljuti, Care, Evo nisam mogao da zaskučim momka kojeg si mi odredio. Razljuti se strahovito Bjesomar, Jer on poznavaše ono troje braće, Pak se ponajviše i bojao Potjeha da će se istini dosjetiti. A dosjetili se on istini, Onda se Bjesomar lje neće riješiti ni starca vijesta, Ni svetoga ognja. Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog, Podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovačom. — Idi tamo, Viknu on tada, Idi tamo do onog momka i jao si ga tebi, Dosjetili se istine. Pusti iza ovih riječi Bjesomar bijesa, A ovaj, Uplošen kao sinja kukavica, Čučao tri dana u rakiti te smišljao i razmišljao, Kako li će obaviti tešku zapovjed. — Biće meni taman ista muka sa ovim potjehom kao potjehu sa mnom, Mišljaše Bjes. On ipak bijaše pusti lakrdijaš, Pak mu se nikako nije račilo na teški posao. Dok je on tako čučao u rakiti, Dotle ona druga dvojica Bjesova, Jedan u torbi Marunovoj, A drugi u njedrima Ljutišinim, Bijahu već na poslu. Marun i Ljutiša počešaju do onog dana lutati po gori i dolinama i malo kada noćivahu u kolibi. I to sve radi Bjesova. Ščučurio se Bjes na dnu torbe Marunove, A taj je Bjes volio bogatstvo negoli svoj desni rog. Bode on dakle Maruna povazdan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili. Hajde žurno, Hajde! Treba da se traži, Treba da se nađe, Da tražimo pčelce, Da skupljamo meda, Da dijeljamo rovaš od stotinu reda. Ovo govori o Bjes, Jer se u onu doba urezivalo na rovaš koliko bi tko obogatio. Ljutišu pak bocka rogom Bjes u njedrima, A taj Bjes htio da bude najjači među svima i gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on Ljutišu da ide šumom tražiti mlade grabiće i tamne javore, Da od njih izradi junački pribor i oružje. Hajde žurno, Hajde! Treba da se traži, Treba da se nađe, Koplje, Luk i strijela po junačkoj čudi, Da strepe pred nama i zvijeri i ljudi. Cvilio Bjes. Slušali Ljutiša i Marun svoje Bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, Kako bi ih Bjesovi putili. Potjeh pak onog dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misle i razmišlja, Što li mu Bješe Svarožić rekao. Jer potjeh hoćaše da djedu istinu kaže, Ali eto nikako da joj se dositi. Tako dan, Dva, Tako tri, Kad le treći dan će potjeh djedu. Zbogom djede, Odoh ja u goru i ne vraćam se dok se ne dosjetim istine, Pa makar trajalo deset godina. Vjest Bjaše sjed starac, Te mu na svijetu nije bilo stalo ni do čega. Jedino do njegova unoka potjeha, Koje je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i reče, Što li će meni, Sinko, Ta istina, Kad ja, Sjedi starac, Mogu tri put umrijeti dok joj se ti dosjetiš. Tako reče i još se raža li više u srcu negoli u govoru i pomisli. Kako li me djete ostavlja? Ali potjeh odgovori, Idem djede, Ja sam tako smislio da je pravedno. Vjest Bjaše mudar starac i pomisli, Možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagreši nameni, Morat će okajati na sebi, Jer je pravedan i blagosloven. Kad to pomisli vjest, Još se više rastuži, No ništa više ne reče nego se izljubi s unokom i pusti ga da ide, Kuda Bjaše, Na kanio. Potjeha pak jako zaboli srce za djedom i malo, Malo te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine kako Bjaše odlučio i pođe u goru. Dok se potjeh tako rastaja od djeda, Dotla se i onaj bijes iz rakite na kanio da se prihvati svoga teškog posla i pošao do krčevine, Da kako kod zaskoči potjeha. Ide dakle potjeh u goru, A uborio glavu, Kad on do prvog kamena, A pred njega bane onaj bijes. — E, To je onaj isti, Pomisli potjeh, Sasvim malin nakazan crn kao krtica, A rogat u velike rogove. Stane dakle bijes potjehu na put i ne dade mu proći. Razljute se potjeh na ovo malo nakaze, Što mu smeta. Pa podigne kamen, Bace se na bijesa te ga zgodi upravo među rogove. — Ubio sam ga, Pomisli potjeh. Ali kad pogleda tamo, A bijes živi zdrav i još mu narasla dva roga na onom mjestu gdje ga je kamen udario. — E, Taj se ne tira kamenom, Reče potjeh sam sebi, Pa obađe bijesa i pođe dalje svojim putem. A bijes i opet skoči pred njega, Te sad s lijeva, Sad s desna trči i skače stazom pred potjehom kao zec. Tako on istigoše do jednog mjesta, Koji bijaše kao mala ravan među stijenama, A vrlo kamenita. Na jednoj strani bijaše zdenac. — Ovdje ću ostati, Pomisli potjeh i odmah prostre kožuh pod divlju jabuku i sjede. I sjede da razmišlja i da se u ovome miru dosjeti, Što li mu bijaše u istinu kazao Svarošić. Ali kad to vidje bijes, Sjede upravo pred potjeha pod grm i stade pravit svoje blezgarije i dosadživati mu. Pušta bijes potjeh u guštere pod noge, Baca mu čička na košulju i nagurni mu skakavce u rukav. — Ovo je naopako jadan, Pomisli potjeh, Kad je to trajilo već neko doba. Ostavio sam mudra djeda, Rođenu braću i rodnu kolibu, Kako bi se na miru dosjetio istini, A sad evo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom. No, Kako bi jaše došao po čestitom poslu, Pomisli da je najpravnije da ipak ovdje ostane. Tako proživeše potjeh i bijes zajedno na kamenitom zaravanku, I tako prvog dana, Tako i svaki dan. Bijes kvari i ometa posao potjehu. Istom sva ne lijepo jutro, A potjeh ustane od sna i raduje se. — Tihali dana, Radosti moja, Danas ću se dosjetiti istine. Al eto, Već se sa divljake prosipa puna šaka jabuka po potjehu. Te mu sva glava zveči i sve mu se misli po metu, A ona se nagrda sa divljake smije i prenemaže od smijeha. Ili se opet potjeh u hladu po najbolje zamisli i sve mu se čini — eto, Eto, Sad će mi sinuti u pamet, Sad ću se domisliti istine. A ono bijes u onaj čas izdaleka namjeri sa bazgovom cijevi i polije potjeha moazom one hladne vodece, Te mu se odmah izgubi u glavi što god bi ja še smislio. I što god ima ludorije, I što god ima balezgarije, To bijes po zaravanku stvara. A još bi nekako i bilo da se nije potjehu nekuda i mililo gledati ove ludorije. Koliko promišlja o svom poslu, Toliko mu se oči otimaju da gleda što li sve stvara ono ludo čeljade. Dogrdilo to već i samom potjehu, Jer ga sve više želja mori da se gdjedu vrati, A vidi da se uz ovog bijesa nikad neće dosjetiti istine. — Moram se ja njega riješiti, Odluči potjeh. Ele, Jednog jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on na vrh stijene, Na koje bi ja še strma vododerina u kameno. Zajašio glatki klipić i spustio se po vododerini kao munja. Omili bijesu odmah ta igra kao nijedna druga, Te mu se prohtje društva za nju. Uze on dakle travu i zazviždiju travu preko stijene i šume, A ono iz grmlja, Kamenja, Iz rakite, Iz šaša, Dotrkaše, Dođipaše sve mali bijesovi kao onaj prvi. On njima zapovjeda, A oni svaki uhvatiše po klipić pa na stijenu. Pa da vidiš, Kad sjedoše na klipiće, Te kad poletješe na iz vododerinu. A bilo ih je svake ruke i svakog plemena bijesovskoga. Crveni kao crvendači, Zeleni kao zelembači, Rutavi kao janje, Gulišavi kao žabe, Rogati kao puž, Šušati kao miš. Takvi oni lete niz vododerinu na svojim klipićima kao luda vojska na ludim konjima. Leteni za stijenu jedan drugome za petama i ne zaustavljaše se do pol zaravanka, Gdje ležeše veliki kamen. Sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljahu na mahovini, Te se od velikog zamaha i od puste ludorijeko prcaju jedan priko drugoga. Tako se spušta i hihoće luda družba dva, Tri puta, A u potjehu sve jedna misa u drugu goni. I gledao bi ih, I smijao bi im se, A opet ga jad hvata. Što mu toliku halabuhku dižu, Pa tko bi se u njoj domislio istine? Amotamo, Amotamo, Ali onda odluči potjeh. E, Nema smjeha ni šaranja. Ja se tih danguba riješiti moram, Jer uz njih badava sam došao ovamo. A potjeh je opazio da sa vododerine sileze klipići baš pravcem prema zdencu, Pa da nema onog kamena sa mahovinom, Odoše bijesovi s trmoglavce u zdenac. Prikuči se dakle potjeh onome kameno, Pa kad se bijesovi uz hohot i grohot spustiše na svojim klipićima ni za stijenu, A moj ti potjeh prže odvali onaj kamen i poleti luda vojska pravcem do zdenca. Do zdenca, Pa u zdenac. Naglavce sve jedan za drugim, Sve jedan preko drugog. I sve crveni kao crvendači i zeleni kao zalembači i rutavi kao janje, A golišavi kao žabe i rogati kao puž i šušati kao miš. A prvi među njima onaj koji se bijaše potjeha nadovezao. A potjeh odma navali onaj kamen na bunar i eto, Tako se uhvatiše bijesovi kao muhe u loncu. Obveseli se potjeh kako li se riješio bijesova, Pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjeti istine. Ali jao si ga njemu, Jer se u zdencu počeše vrtjeti i bijesnjati bijesovi kao još nikad. I zdenca počeše na sve pukotine frcati sitni plamečci, Što su ih od ljute muke bacali bijesovi. Stadoše žišći skakutati i titrati oko zdenca, Te potjehu odma zakruži glava. Zatvori potjeh zato oči, Da mu ne smetaju žišće. Ali ona u zdencu tolika ga lama, Buka, Piska i lupa, Cvili i lavež, Kucanje i zapomaganje, Da potjehu sve uši pucaju, Pa gdje bi mogao i o čem da misli. Zato on začepi uši, Da ne čuje. Ali onda poče do njega pridolaziti para i sumpori čađa, Što su ih u smrtnoj stisti puštali na pukotine zdenca bijesovi. Okruži čađa i sumpor potjeha i stade ga gušiti i gušiti. Spozna dakle potjeh, Da tu nema hasne. E, Sad vidim bolan, Poklopljeni bijesovi sto puta gori od puštenih, Reče potjeh. Pa hajde ih pustim, Kad ih se ne mogu riješiti, Opet mi je lakše uz njihovu lakrdiju, Negoli u stoliko zapomaganja. Ode on dakle tamo i otklopi kamen, A uplašeni bijesovi kod divlje mačke poskakaše na sve strane i utekoše kud koji u goru i nikada ih više na zaravanak. Ostade samo onaj jedan, Crn kao krtica, A rogat u velike rogove, Jer on od straha pred bijesomarom nikako nije smio da ostavi potjeha. Nego i on se od onog dana nekuda malo smirio i više poštovaše potjeha nego dosele. I tako se njih dva nekako pogode, Obiknu jedan na drugoga i stanu živjeti jedan uz drugoga. Al eto već minulo gotovo godinu dana, A potjeh nije iz daleka da se domisli istine. Što li mu zapravo bijaše rekao Svarošić? Kad već godina blizu, Al bijesu počelo dozlogrđivati. Dokle ću ja ovako ovdje bivati, Pomisli on. Stoga jedne večeri, Kad je potjeh baš bio na kanju da zaspi, Dođe bijes do njega i reče. A kako ti to, Golube, Sjediš ovdje već malo ne godinu dana i što će to tebi? Eno ti možda djed na krčevini već i umro za to vrijeme. Zaboli potjeha srce kao da ga iglom ubolo, Ali on reče. Eto, Tako sam odlučio da ne idem odavle dok ne doznam istine, Jer istina je preča od svega. Tako reče potjeh jer on bijaše pravedan i blagosloven. No potjeha se duboko kosnulo što je bijes spomenuo o djedu i cijele noći ne mogaše potjeh da zaspi, Nego se kida i lomi i sve misli. Kako li je sa djedom, Sa milim starcem njegovim? Djed pak živješe za to vrijeme na krčevini sa Maronom i Ljutišom, Ali bijaše život okrenuo žalosno po djeda. Nije su Marili unoci za djeda niti nastojali oko njega, Niti mu dozivali dobra jutra ni lake noći, Nego jednako hodali za svojim poslovima i slušali svoje bijesove u torbi i njedrima. Donosio Marun svaki dan nove pčelce iz šume, Tesao grede, Gradio i sagradio novu kolibu, A po najpreće izdjeljao deset rovaša i svaki dan broji i prebraja. Kad će se rovaši ispuniti? Ljutiša pak hodao po lovu i razboju, Donosio krzna i divljače, Dovlačio plijena i blaga, A jednoga dana doveo i dva roba zarobljena, Da služe i poslužuju braću po Vazdan. Teško im nemilo bivalo djedu Vjestu uzasve ovo, A teško je sve nemilije gledali unocina starca. Šta će im starac, Kad neće da ga služe robovi nego sremoti unučad, Te sam dreva cijepa i sam donosi vodu sa kladenca? Tako došlo, Te što god bilo na starcu, Sve smetalo unucima, Pa i to što je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju. Opazi joj dobro, Starac Vjest, Kuda sve to ide i da će se njemu doskora raditi u glavi. Ništa ne požali za životom, Jer što će mu život, Nego požali što će umrijeti, A da ne vidi potjeha, Blagosloveno dijete svoje, Radost starosti svoje. Jedne večeri dakle, A bijaše to baš one večeri kada se potjeh onako lomio radi djeda. Reče Marun ljutiši. — Hajde, Brate, Da se riješimo djeda. U tebe je oružje, Dočekaj ga na kladencu, Pa ga smakni. Ovo ponajpače govoriše Marun, Jer mu se htjelo pod svaku cijenu stare kolibe, Da na onom mjestu podigne pčelinjak. — Ne mogu, Brate, Odvrati ljutiša, Kojemu na krvi i na razboju ne bijaše toliko otvrdnulu srce, Koliko Marunu na bogatstvu i rovašima. Ali Marun nikako ne popušta, Jer mu bijes u torbi jednako šapče i došapčuje. Vidio bijes u Marunovoj torbi, Da će on prvi maknuti vijesta sa ovog svijeta i tako steći veliku hvalu pred bijesom Marom. Nagovara dakle Marun ljutišu, Ali ljutiša nikako ne htjede da svojom rukom ubije djeda. Složiše se dakle i dogovoriše napokon, Da će još iste večeri potpaliti staru kolibu. Neka izgori ona i u njoj starac. Kada se sve na krčevini smirilo, Odaslaše oni dakle robove, Neka čuvaju te noći u šumi stupice. Braća pak odšuljaju se do kolibe vijestove, Zatvore izvana vrata teškim klinom, Kako ne bi djed utekao iz plamena i podmetnu vatru pod sva četiri ušaka. Kad bijaša sve gotovo, Odoše oni daleko u goru, Da ne čuju djedovo zapomaganje. Dogovoriše se da će obaći čitavu planinu kolika je, Ne bili se vratili do jutra, Dok ne bude sve gotovo i djed i koliba spaljeni. Odoše oni, A vatra polako stade lizati oko uglova. No ono je bila stara orahovina, Tvrda kao kamen, Te plamen sve oko njej liže i oblizuje, Ali ne može da je zahvati. Istom kasno u noć uhvati se vatra krova. Probudi se starac vijest, Otvori oči i vidi da mu krov nad glavom gori. Ustade i pođe do vrata, Pa kad nađe da su teškim klinom zamandaljena, Odmah znadijaše čiji je posao. — Oj, Djeco moja, Jadnici moji, Reče starac, Iz srdaca vaših vadite, A na rovaše mećete. Ali gledajte, Još vam rovaši nisu puni i mnogo čislo na njima nedostaje, A srca ste već do dna ispraznili. Kad eto palite djeda i rodnu kolibu. To pomisli djed vijest o Marunu i Ljutiši i više o njima ni jedne ne pomisli, Niti se radi njih ražali, Nego pođe da sjedne i da spokojno čeka smrt. Sjedne on dakle na škrinju i zamisli se o svom dugom životu. I što god je bilo u životu, Ništa mu se ne učini teško, Jedino to što u svom smrtnom času nema uzase potjeha — ljubljeno dijete svoje, Koje ga je toliko ražalilo. Dok on tako razmišljaše, Dotle je stajao već sav krov u plamenu kao baklja. Gorjele i pregorjele grede stale pucati tavanice. Pregorjele popucale, Pa sa obje strane kraj starca urušile i grede i tavanice sa plamenom u izbu. Okružio plamen vijesta, Raskrio se krov nad njime, Vidilo se gdje se zora po nebu razilazi pred suncem. Ustade stari vijest, Podeže ruke i oči k nebu i tako čekaše da plamenu dnese sa ovoga svijeta i njega starca i staru kolibu njegovu. Teško se izmučio one noći potjeh, A kad zora stade svitati, Pođe on do zdenca da ohladi vruće obraze. Upravo sunce nad nebo, A potjeh prišao zdencu. Kakog zdencu ali iz vode zasjaji svjetlost, Zasjaji podeže se, Te krez zdenca stade pred potjeha prekrasno momče u zelenom odijelu. A bijaše ono Svarožić, Protrne od radosti potjeh i reče. — Moj Božiću Svarožiću, Koliko te čekam. Reci mi, Jadnome, Što li mi ono reče da imamo činiti. Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana i nikako da se dositim istine. Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom. — Ej, Momčiću, Momčiću, Rekao sam ti da ostaneš uz djeda svoga, Dok mu ljubav ne vratiš i da ga ne ostavljaš dok on tebe ne ostavi. Reče Svarožić. A onda još reče. Mislio sam da si ti najmudriji od braće, A eto ti baš jesi najluđi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, Kad ti je na pragu kolibe govorilo da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, Eto ti jadan istine bez mudrosti. Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, Pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga. Zastiđen i zatečen ostade Potjeh sam uzazdenac, A iza kamena smijao se onaj lakardijaš, Onaj bijes, Sasvim malen, Nakazan i rogat u velike rogove. Dopalo se bijesu, Gdje Svarožić onako postidi Potjeha, Koji bijaše toliko pravedan. Kad se Potjeh povratio od prve zabune, Kliknu radosno. — Brže da se umijem i da poletim do miloga starca svog! To reče i prikuči se Zdencu da se umije. Nagnu se Potjeh da zahvati vode. Nagnu se, Odviše, Otkliznu se i pade u zdenac. Padne u zdenac i utopi se. Iskoči bijes iz kamena, Skoči na rub Zdenca i pogleda da na svoje oči vidi. Je li istina što mu se učinilo? Jest, Utopio se Potjeh. Eno ga, Leži na dnu vode bijel kao vosak. — Oje, Oj! — zacviči bijes, Koji bijaše posve ludu čeljade. — Oj, Oj, Oj, Danas selim, Brate moj! Cičao bijes da je sve zvonilo od svih stijena oko zaravanka. A onda se upre onaj kamen koji bijaše oslonjen na rub Zdenca. A kamen se prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda još povrh kamena baci bijes Kožuh Potjehov. Pa još na Kožuh sjedne on sam, Pa onda stade igrati i skakati po Kožuhu. — Oje, Oj, Oj, Oje, Oj, Dovršen je posao moj! — ciči bijes. Malo, Malo igrao po Kožuhu, Malo, Malo cičao. Ali kad se već bijaše umorio, Ogleda se po zaravanku. I neku da mu čudno bude. Naučio se bijes na Potjeha i nikad još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je pomiloj voljila kardijao, Niti mu je tko zanovjetao, Niti mu je tko zapovjedao. A sad, Pomislili pravo, Treba da se vrati u rakitu, U ono blato, Do ljutog cara bijesomara. A među petstotina bijesova sve samih bijesnih prica, Kao što i on sam bijaše. Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, Promisli malo, Snuždi se. Snuždi se malo, Pa sve jače. I što bi dlanom od dlan udario, Eno ga ludo i bezglavo čeljade, Što čas prije likovaše, Stade sad plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada. Reve on i zavija, Te ono ništa ne bijaše što je prije cicao. Bijes kao bijes, Kad reve, Onda baš reve. I sve čupa dlake sa onog kožuha i valja se po njemu, Kao da je sa umas išao. U taj čas stigoše Nazaravana, Ljutiša i Marun. Bijahu oni obišli svu goru, Te se sad vraćahu kući na krčevinu, Da vide je li djed sretno izgorio sa kolibom. Tako na povratku stigoše Nazaravanak, Gdje ih još nikad nije bilo. Čuju Ljutiša i Marun cvilež i vide kožuh Potjehov i odma pomisle, Nije li Potjeh kako god zaglavio. No baš se i ne ražališe za bratom, Jer oni ne mogahu ni za kim da žale, Dok nose bijesove uzase. Ali u to se počeše vrpoljiti njihove bijesove, Jer su začuli gdje im onaj drug onoliko zavija. A ne bijaše nigdje složenijeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bijesovi. Po rakiti se, Pru ih kezmaju, Ali o nevolji jedan za drugog glavu daje. Uzvrpoljili se dakle oni, Uznemirili, Načulili uši, Pa onda izvirili jedan iz torbe, A drugi iz nje dara. I tako izviriše, Odmah opaze, Valja se brajan njihov s nekim zavija i reve i samo se vidi kako dlake frcaju. — Razdere ga strašno zvijere, Viknuše u prepašteni bijesovi. Iskočiše iz torbe i nje dara te pohitaše do druga svog. Kad oni tamo, Ali onaj se na kožuhu prenemaže i sve viče. — Pogibe onaj momak, Pogibe onaj momak! Tišaju bijesovi druga, Misle trn moje u peti ili moje komarica u uhu, Jer oni ne bijahu živjeli uz onog pravednika te za drugo ne znađahu da se cvili. Al onaj jednako reve i ne možeš svoga glasa čuti, Niti ga možeš smiriti. A bijesovi ustomuka što će s njime, A ne mogu da ga ostavi u ovoj nevolji. Smisle napokon, Uhvate svaki porukav od kožuha i odvuku kožuh i na njemu druga, Te tako otkasaju u šumo, A iz šume u rakitu do bijesomara. Ljutiša i Marun pak po prvi put nakon godinu dana nađuše se bez svojih bijesova. Kad bijesovi od njih odskočili, Braći se u isti mah učinilo kao da su godinu dana slijepi svjetom hodali i kao da su ovog časa na zaravanku opet progledali. Pogledaše se kao u bezumlju, Pogledaše se jer odmah upoznaše kakvu su grehotu na djedu počinili. — Brate, Rode! — kliknuše jedan drugome. — Da poletimo, Da spasemo djeda! — i poletješe kao da su im krila sokolova do krčevine. Stignu oni do krčevine, A ono koliba bez krova, A iz izbe plamen kao stup. Samo joj stoje zidovi i vrata, Teškim klinom zaklanjena. Dohrle braća odbiju klin, Nasednu u izbu i iznesu na svojim rukama iz plamena starca, Kojemu taman bijaše plamenu buhvatio noge. Iznesu Ljutiša i Marun djeda, Poluže ga na ledinu i stajahu krajnjega, A ne smiju ni riječi da progovore. Malo potrajalo. Otvori starac oči i kad ih ugleda, Ništa ne reče njima nego upita. — Jeste li gdje god u gori našli Potjeha? — Nismo, Djede, Odvrate braća i ne smiju da u oči djeda glede. Eno poginu Potjeh utopi se jutru suzdencu. — Nego nama djede oprosti, A mi ćemo te služiti i nastojati kao robovi. Kad oni ovo rekoše, Uspravi se djed vijest i ustane na noge. — Vama je, Djeco moja, Vidim oprošteno, Jer eto živi ostadoste. Ali onaj koji najprevedniji bijaše, Onaj mora da životom okajati svoju krivicu. — Hajde, Djeco, Vodite me da vidim gdje je poginuo. Skrušeno poslušaše Marun i Ljutiša, Uzeše djeda pod ruku i povedaše ga sprem zaravanka. Tek što su malo išli, Opaze da su zašli i da na tom putu još nikad ne bijahu. Rekoše djedu, No on kaže da pođu dalje tim putem. Tako stigoše do jedne strmine, A na strmini vodio put sve do grebena. — Umrije će nam djed ovako slab na ovoj strmini, Šaptahu braća. Al starac vijest samo reče — hajdemo, Djeco, Kuda ide put. I oni se stadoše verati putem, A starac sve sinjiji i bljeđi u licu. A gore na grebeno sve nešto milo zuji i bruji i blista i sjaji. Kad oni na greben, Ali onijemiše i skameniše se od čuda i strave. Pred njima ni gore ni doline, Ni brda ni ravnine, Ni ničega nego se pružio bijeli oblak kao bijelu more. Bijeli oblak, A po njemu rumen oblačak. Na rumenom oblačku stakleno brdo, Na staklenom brdu zlatan dvor, A do dvora široke stube vode. Bijaše ono zlatan dvor Svarožića. Iz dvora mila sjajnost blista, Što od rumenog oblačka, Što od staklenog brda, Što od onog suhog zlata, Ali po najviše se prozora od dvorane sjaji, Jer tamo sjede uzvanice Svarožićevi na okupu, Te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome koji im novi pridolazi. Al Svarožić nit uživa, Nit u dvor pušta ikoga koji krivicu kakovu na duši nosi. Zato se u dvorani sakupila družba plemenita i uzorita, Pa od nje na prozore ona svjetlost sjaji. Na grebenu stoji djed Vijest sa unucima. Zanijemili pa u ono čudo gledaju. Gledaju, Kad al odjednom opaze gdje na onim stubama do dvora neko sjedi. Pokriju lice rukama te plače. Pogleda starac, Pogleda bolje. I upozna. Ono je potjeh. Zatripti duša u starca. Osovi se on i zovnu preko oblaka. — Što je tebi, Djete moje? Evo me djede izdignula iz denca neka velika svjetlost i ponjela me ovamo. Do ovuda dospjeh, A u dvor ne puštaju, Jer sam se o tebe ogrješio. Odvraća potjeh. Prosuše se suze djedun iz lice. Otimaju mu se i ruke i srce da ogrli ljubljeno djete svoje, Da ga utješi, Da mu pomogne, Da izbavi čedo svoje milovano. Pogledaše Marun i Ljutiša u djeda, Al djed se sav izmijenio u licu, Posinio, Propao i nije nalik na živog čovjeka. — Umrijeće nam starac pred ovom strahotom, Šaptahu oni jedan drugome. Al se starac u to posve ispravio i već se od njih otputio, Te se okrenuo k njima i reče. — Idite vi, Djeco, Vratite se na krčevinu, Pa kad vam je oprušteno, Vi živite i uživajte u pravednosti ono šta vam je suđeno. A ja idem da pomognem onome, Kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu. Bijaše glas u djeda posve oslabio, Al pred njima stajaše ravan kao stup. Zagledaše se Ljutiša i Marun, Šta li je ovo djed bunca, Da će prijeći preko oblaka, A eto ni sape za govor nema. Al se već starac odvojio od njih. Odvojio, Pošao, Zakoračio po oblaku kao da je ledina, Pa kako zakoračio, Tako i pošao. Ide starac, Ide, A noge ga nose, Kao da je perce, A halja mu se na vjetru vije, Kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblačka, Tako do staklena brda, Tako do širokih stuba, Pohrli starac na stube do unoka. Oj, Radost je moja, Gdje je obuhvati djed unoka. Ogrli ga, Obuhvati ga, Kao da ga nikad otpustiti neće. I sve slušaju Marun i Ljutiša preko oblaka se čuje, Kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sreće. Uhvati onda starac za ruku unoka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom unoka vodi, A desnom rukom pokuca na dveri. I vidi čuda, Odma se vrata širom raskriliše, Otvori se sva sjajnost dvora, A uzvanici i gosti plemeniti dočekaju na dvorima djeda Vjesta i unoka Potjeha. Dočekaju, Ruke im pružaju i u dvorih vode. Još vidješe Marun i Ljutiša, Gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meću. Prvog među prvima djeda Vjesta, A donjega Potjeha, Te tamo zlatnu momče Svarožić zlatnim kupom goste zdravi. Velika strava uhvati Ljutišu i Maruna, Kad se nađeše sami pred ovom strahotom. — Da siđemo, Brate, Na našu krčevinu, Šapnu Marun. I okrenuše se i sadjoše. Smućeni od tolikog čuda, Stigoše na krčevinu i nikad više onog puta ni grebena ne moga hu u gori naći. Tako bilo i svršilo se. Marun i Ljutiša poživješe na krčevini, Poživješe dug život kao valjani momci i ljudi, Odgojiše čestito koljeno, Sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, Pa i sveti oganj da se k njemu prilaže po cjepanica svakim danom, Kako se ne bi izgasio. Ele pravo se bijaše bijesomar pobojao potjeha. Jer da nije poginuo potjeh, Tražeći istinu, Niti bi bijesovi ostavili Maruna i Ljutišu, Niti bi na krčevinu bilo svetog ognja, Ni čestitog naroda. Ovako pak sve izašlo na bruku i sramotu bijesomara i njegove vojske. Kad bijesomaru ona dva bijesa dovukli kožuh potjehov i na njemu trećeg druga, Koji još sve udiljrevaše kao sulud, Razljuti se strahovito bijesomar, Jer spozna da im izmakoše sva tri momka. Od velikog jada dade on svoj trojici bijesova pod kresati rogove, Neka hodaju vas život okresani na ruglo svakomu. Ali isto na bijesomaru osta najveća sramota. Eno svaki mu se dan kašlje od svetog dima, A u šumu nikad ne smije izaći da ne susretne koje valja na čeljade. Ništa dakle ne osta bijesomaru od svega ovoga negoli prazan kožuh potjehov. I nekamo je, Jer potjeh i onako ne treba kožuh u Zlatnom dvoru Svarožićevu. I upravo ovdje završava ova prekrasna priča. Hvala što ste ih dijelili sa mnom.